Dan kada su pacijenti postali “klijenti”…

Estradizacija plastične kirurgije je konačno došla do svog tragičnog absurda. Krug se zatvorio.

Gdje je tu nestao odnos pacijent-doktor?

Impresivna je razina ciljanog manipuliranja u oblasti estetske plastične kirurgije u današnjim medijima i socijalnim mrežama. Pravo da svatko iznese svoju istinu je potpuno legitimno i opravdano. I pravo na zaradu isto tako. Svi smo mi, uključujući i nas u struci, dijelom suodgovorni za to, činjenjem ili nečinjenjem. Možda baš zato treba napisati par riječi o tome i s “druge strane” medalje.

Kompetencija i stručnost za pojedini zahvat nemaju apsolutne nikakve veze s populističkim portalima ili časopisima. TO SU PLAĆENI ČLANCI, TV EMISIJE i WEB PORTALI od strane doktora-poduzetnika i njihovih “PR menagera”. Oni koji pacijente zovu “klijentima”, “najpoznatiji, najljepši i najbolji estetski kirurzi u RH i šire”, “kralj ovoga i onoga”. U pravilu oni koji najmanje znaju struku najviše ulažu u reklamu!! 

Dobar proizvod se sam reklamira?

Prića se naveliko među kolegama da postoje plaćene IT ekipe koje simuliraju “pozitivna mišljenja pacijenata” i šalju ih na takve portale s različitih e-mail adresa za one koji to plate. Isto tako i negativna mišljenja i “iskustva” konkurentskim poliklinikama i kolegama-poduzetnicima.

Slike prije-poslije zahvata koje pokazuju većinom selektirane (samo dobre), fotošopirane slike i nemaju puno veze s realnim rezultatima niti komplikacijama. Stvaraju nerealna očekivanja od zahvata.

Pacijenti u Republici Hrvatskoj desetljećima odlaze na operacije dojki nelicenciranim plastičnim kirurzima odnosno samozvanim estetskim kirurzima i doktorima i ne provjeravajući licencu istog u Hrvatskoj liječničkoj komori odnosno Hrvatskom liječničkom zboru. A na aplikacije fillera i Botoxa „friško pristiglih iz susjednih država zaostalih u torbi s tečaja“ odlaze često još opskurnijoj grupaciji “stručnjaka”. I to nije nikada postala tema niti jedne od ovih TV ili radio emisija, populističkog časopisa ili portala u RH! 

To, kako kažu, „ne prodaje robu“.

Kao prva i krovna Udruga plastičnih kirurga u RH, HDPREK (hdprek.hlz.hr) godinama vodi neuspješnu bitku u smislu zabrane oglašavanja izvan naziva licence, poglavito samozvanih „estetskih kirurga“ i nelicenciranog rada u čemu ima minimalnu ili nikakvu potporu medija kao „nesolventna tema“.

Razlog neuspješnosti su osim realne neinformiranosti pacijenata i proaktivni projekti i interes farmaceutskih kuća da prodaju proizvod „bez obzira tko ga ugrađuje“ i interes nekih medija i novinara da zarade kroz plaćeno sustavno „PR brendiranje“ lika i dijela liječnika-poduzetnika. 

S druge strane jedan drugi tip “PR brendiranja”, ali ovaj put negativnog, je isto tako široko zastupljen kako u medijama tako i u socijalnim mrežama, često sa senzacionalističkim naslovima tipa “Mesar iz pakla”, “Žrtve estetskih zahvata i doktora” i sl! Ponovno bez ikakve argumentacije i objektivizacije se prejudicira kako je netko uništio život nekome “mesarskim zahvatom”. Nerijetko se monstruozno optužuje i prejudicira od strane “medijskih stručnjaka, “influencera” i nezadovoljnih pacijenata” tko je i kome “uništio život” lošom estetskom operacijom i poziva na medijski linč a sve u svrhu “pomoći unesrećeniku” i tobožnje “solidarnosti unesrećenom”. Nerijetko se reketare od strane nekih odvjetnika i pacijenata privatni “estetski” i plastični kirurzi a oni koji ne žele platiti što su nekome “uništili život” izlažu javnom linču i spaljivanju u populističkim medijima i socijalnim mrežama. Neki pacijenti doista imaju i psihijatrijske posljedice zbog neispunjenih očekivanja od zahvata. Neki su tu psihijatrijsku komponentu imali i prije zahvata. Neki liječnici koriste takve socijalne mreže i medije za “neutralizaciju konkurencije”. Na svemu tome se isto zarađuje. Od “PR menagera” do “influencera” na socijalnim mrežama.

Naravno da se dešavaju i komplikacije i liječničke pogreške. Komplikacije i neželjeni rezultati ne mogu se desiti jedino onima koji to ne rade. Ali Sud je jedino mjesto gdje se o tome može suditi i dosuditi adekvatna satisfakcija. Drugačije završi kao nedavno samoubojstvom liječnice u Varaždinu nakon medijskog linča na socijalnim mrežama. Kome je to u interesu? Ili samoubojstvom pacijenta kakvo se desilo na početku “estradizacije plastične kirurgije” i znamenite TV emisije na tu temu prije dva desetljeća u RH. Kome je to u interesu? Nikome naravno. To je tragedija na kraju medijske i PR komedije.

Tko sebi može uzimati za pravo da to sudi? Pa Sud naravno.

Kako onda uopće odabrati operatera a ne “mesara”? Kako odabrati pacijenta a ne “klijenta”?

Kako je odnos pacijent-plastični kirurg postao odnos klijent-poduzetnik, funkcionalan u oba smjera. U najgorem smislu te riječi.

Kome u takvoj klimi obostrane medijske manipulacije virutualnih socijalnih mreža pokloniti povjerenje koje je ključ i uspjeha zahvata ali i odgovornosti u slučaju nezadovoljstva ishodom.

Kako onda u takvoj klimi odabrati plastičnog kirurga ali i pacijenta. Taj odabir mora biti dvosmjeran, 50/50%.

Iz osobnog kuta.

Cijela priča o liječenju je priča o povjerenju doktor-pacijent. U privatnom zdravstvu je velika razlika u odnosu na “državno zdravstvo”! U privatnom zdrvstvu svatko može i mora odabrati. I doktor i pacijent. 

Sa strane pacijenta a ne klijenta:

1. Svaki pacijent se mora prvo informirati o licenci plastičnog kirurga kome planira ići na pregled i razgovor. Ignorantia iuris non excusat. Neznanje ne opravdava. Sjetite se da suvozač koji sjedne s vozačem očigledno pod utjecajem alkohola je suodgovoran za prometnu nezgodu kada pokušava naplatiti posljedicu osiguranjem! Suodgovornost je i kada odete nelicenciranom plastičnom kirurgu.
2. Pripremiti listu pitanja za razgovor s plastičnim kirurgom. Drugačije se jednostavno ne sjetite svega što bi htjeli znati vezano za proceduru. Informirani pristanak koji se potpisuje pri odlasku na operaciju ili drugu proceduru znači da ste se informirali i dobili odgovore na sva postavljena pitanja.
3. Iskustvo ranijih pacijenata potencijalnog operatera, po mogućnosti osobno, kako bi mogli procjeniti pouzdanost svog izvora imformacija a ne sa socijalnih mreža i neprovjerljivih izvora na kojima se može pričati bilo što bez ikakve objektivizacije.
4. Mišljenje njegovih kolega o planiranom operateru.
5. I konačno i odlučujuće dojam pacijenta o stručnosti i pouzdanosti operatera kome će povjeriti povjerenje.
6. Pacijent mora biti svjestan za svoj dio odgovornosti odabira.

Sa strane plastičnog kirurga a ne poduzetnika:

1. Svaki pacijent koji plati nije dobar pacijent.
2. Pacijent koji je fokusiran na CILJ je potencijalno nezadovoljan pacijent. Plastična kirurgija se ne radi na standardiziranom materijalu tipa “pocinčanog lima” već na biloškom “štofu” koji ima biološki varijabilitet. Da pojasnim. Deset iistih operacija ili drugih procedura s istom tehnikom i materijalom će na deset pacijenata često dati deset različitih rezultata. Ali uglavnom niti jedan koji odogovara pacijentovoj “projekciji” ciljnog rezultata niti estetskoj viziji pacijenta koja je uvijek fikcija.
3. Pacijent koji je fokusiran na PROBLEM je potencijalno zadovoljan pacijent kada plastični kirurg riješi taj konkretan problem.
4. Plastični kirurg koji ne bira pacijenta riskira da vremenom postane poduzetnik sa svim rizicima takvog pristupa u smislu “cost benefita”.

U konačnici, ovo vrijeme medicine kao poduzetništva je izrodilo odnos klijent-poduzetnik.  Odnos doktor-pacijent fukcionira na obostranu korist samo ako je i obostran izbor i odnos povjerenja. I ne manje bitno: tada obje strane preuzimaju svoj dio odgovornosti.

Doc. prim. dr. sc. Zlatko Vlajčić, dr. med.
plastični kirurg