Sila nam je dosadila, postali smo plemeniti iz prkosa!
M.Selimović
Rat u Sarajevu je započeo, zatišjem pred oluju. Najvažnije u Sarajevu je ono što čaršija priča, a ne što je u novinama, radiju ili televiziji. Novinari žive od onih koji plate da za njih lažu ili od onoga što saznaju o nekome ili nečemu, a ne objave. Inače, Sarajevo kao živa čaršija u kojoj se informacije “tko je koga, gdje i kako” saznaju na jutarnjoj kavi, odjednom je zašutila. Da parafrazim Mešu – ptice se skičeći raspršriše u olovno teško nebo, ljudi zašutiše – teška se kiša sprema pasti – krv me boli od čekanja. I palo je. Palo je olovo na grad, i seljakluk i kukavičluk onih “okolo” koji su sa zavišću uvijek pogledavali dolje na čaršiju. “Sehen Sie diese Stadt? Das ist Valter!”
Fotografija na zidu moje sobe “Sebilj na Baščaršiji” od Ante Magzama zorno to prikazuje. Kao da ju je Meša gledao kada je pisao tu mračnu rečenicu.
“Dođe tako vrijeme kada pametni ljudi zašute, budale progovore, a fukara se obogati”. Ivo Andrić
Diplomirao sam u Sarajevu na Medicinskom fakultetu u travnju 1992. godine, dva tjedna nakon što je ubijena Suada Dilberović, studenica posljednje godine medicine podrijetlom iz Dubrovnika, djevojka prekrasnih očiju i razoružavajućeg osmijeha, koju sam poznavao iz studentskog kafića “Kuk”, gdje se u pauzama predavanja svraćalo, odmah ispod fakulteta. Desilo se to, da stvar bude apsurdnija, za vrijeme antiratnih demostracija na Vrbanja mostu u Sarajevu. Ubijena je četničkim snajperom. Bila je prva žrtva rata u Sarajevu. Sjećam se da sam tada pomislio:”Kakva osoba mora biti taj čovjek koji je povukao okidač? On joj je sigurno kroz optiku vidio lice, oči. Vidio je, ciljao je i pucao. Kakvi su to ljudi? Jesu li to uopće ljudi?”. U zgradi na Breci, iznad Koševa, gdje sam stanovao u podstanarskom stanu, su HOS-ovci (“haustorske oružane snage”) dijelili letke sa uputama, što ponijeti kada se bježi u sklonište. Još i danas se čudim kako je netko mogao biti toliko suvisao i staviti na taj popis u 5 najvažnijih stvari i foto album. Tek poslije sam shvatio koliko je to bilo važno. Tada nije bilo iCloud-a i elektronskih backup-ova. Kada ti izgore foto-albumi, a moja zgrada na Breci je već imala direktnih pogodaka, izgore i sve uspomene. Kako vrijeme prolazi, lica postupno blijede i na kraju ne ostane ništa. Crna rupa uspomena. A čovjek bez uspomena je mrtviji od fizički mrtvog. K’o Alzehemier. Ljuštura bez sadržaja.
Sjećam se Olimpijade u Sarajevu 1984. godine. Svi su mislili da je to “prava” Bosna, “čaršijska raja”, nije se pitalo tko je tko, svatko je gledao da doprinese nešto, nekako, pozitivno. I onda, ratne godine u toj istoj Bosni Srebrenoj su me uvjerile da ništa nisam znao o Bosni, iako sam rođen i odrastao u njoj. Da sam pobjegao iz Bosne onog dana kada sam diplomirao, što bi rekao Balaš ,,drukčije bih život pisao” …..i možda ostao normalan, koliko toliko.
U Bosni svi imaju nadimke. Ne spominju se imena, jer ona povlače odgovornost, i pripovjeda se sve u trećem licu – ubilo ga, zgazilo ga, tko – ne zna se ili se ne priča o tome. Tako ću i ja, da se netko ne naljuti. A i tko sam ja da prozivam bilo koga? Tko je bio “dolje” u ratu, zna točno na koga se što odnosi. Da mi je netko pričao da je toliko zlo ostalo u ljudima, ne bih vjerovao. Zlo ima lice. Ja sam ga vidio. Kao što reče genijalni Friedrich Nietzsche: “Bog je uzalud umro na križu!” Zlo je ostalo u ljudima. Iskonsko. Nepojmljivo. Tko može oprati krv s naših ruku?
Neki članovi moje obitelji iz Sarajeva su mi nagovijestili mogućnost odlaska ili “sefardskog povratka u Španjolsku” avionom koji je organizrala španjolska vlada. Danas su oni na Menorci (Balleares), Barceloni ili Malagi. Dobro sam govorio engleski (pohodio 4 godine Republički zavod za strane jezike u Sarajevu) i razmišljao o putu u Ameriku preko Španjolske i nostrifikaciji diplome. Moj vršnjak i kolega koji je tada otišao u Ameriku, zarađuje danas kao plastični kirurg 2 milijuna dolara godišnje, istina bruto, ali natjera na razmišljanje. Na temu odlaska sam često raspravljao sa svojim dragim prijateljem u Sarajevu (sada je pulmolog u Mostaru). Unatoč tome, oba smo ostali.
Moji roditelji i supruga, ljubav moga života, (zajedno smo studirali u Sarajevu) bili su tada u Fojnici. Odlučio sam, s omanjom torbom stvari preko ramena, proći kroz tunel na Koševu do željezničke stanice u Sarajevu i posljednjim vlakom do Visokog a potom busom do Kiseljaka i Fojnice. Još i danas mi je žao adidasovih kanađanki koje sam morao ostaviti u stanu. Stan sam ostavio otključan, sve svoje osobne stvari, knjige, i pogledao s osjećajem koji vjerojatno pozna većina onih koji su prošli rat – osjećajem da ih više neću vidjeti. Tako su započele moje ratne godine.
Po dolasku u Fojnicu, u proljeće 1992. godine saznao sam od Olivije Vukoje (sestra od moje iznimne kolegice Helene Vukoje koja mi je bila odlikaški “pandan” tijekom cijele moje edukacije), da se u Fojnici otvara prva Ratna bolnica HVO-a (prije osnutka RB Nova Bila) i da je za formiranje bolnice zadužen prvi ravnatelj dr. Ivan Bošnjak, neuropsihijatar koji dolazi iz bolnice u Zenici.
U to vrijeme, njegova sestra dr. Nevenka Bošnjak je bila predsjednica HDZ-a u Fojnici. Odmah sam mu se javio kao liječnik dragovoljac i on je to prihvatio. Bogu hvala i danas je živ, u mirovini, u Zagrebu, nakon što je odradio dugi niz godina kao neuropsihijatar u Vrapču. Njegova supruga Danica je radila kao anesteziolog i šefica JIL-a u KB Dubrava, u istoj bolnici u kojoj i ja radim. Doživjeli smo da uz kamin i vino u njihovoj kući u Zagrebu evociramo uspomenea na te dane i sve što smo proživjeli.
Nitko me nije tjerao, niti mobilizirao. Sam sam odlučio pristupiti Ratnoj bolnici HVO-a u Fojnici u osnivanju. Toga ljeta gospodnjeg 1992. smo kolegica Olvija i ja “slagali” ljekarnu, operacijsku dvoranu, odjel, kako smo znali, uz Ivanove naputke. Pridružili su nam se uskoro kirurzi Zdenko Nikolajević iz Zenice i Darko Finci iz Travnika. Tada je priča postala ozbiljna. Doveli su i sjajne, iskusne instrumentarke sa sobom iz Zenice (na čelu sa s.Mirom Demin) i pokojnog Vladu, anesteziolškog tehničara iz Travnika koji je bio samostalniji od većine anesteziologa koje sam kasnije upoznao. Ivan nam je dao da biramo za što želimo biti “šegrti”. Olivija je odabrala anesteziju a ja kirurgiju. Zvanično smo počeli raditi 01. rujna 1992. godine. Prve ranjenike smo primili u listopadu 1992. godine nakon pada Jajca nakon čega se bolnica brzo napunila. Zdenko je bio sjajan abdominalac, tečan engleski i francuski, danas živi i radi, koliko znam, u Monaku. Finci isto tako sjajan traumatolog, danas živi u svojoj staroj kući u Sarajevu. Čuda su radili u krajnje improviziranim uvjetima i opremom, resterilizirajući i adaptirajući korištene vanjske fiksatore i instrumentarij. Sve o ratnoj kirurgiji sam naučio od njih dvojice. Spasili su puno raljenjenika, samo Bog zna broj. Sjećam se kada je nakon pada Fojnice, ostao jedan “infaustan” ranjenik s vanjskim fiksatorom na nozi (dok u bolnicu ne uđe UPROFOR). Darko je jednom pripadniku našeg bolničkog osiguranja, da ga sada ne imenujem, ostavio ključeve (“okaste”), ako u međuvremenu pacijent umre, da mu skine vanjski fiksator i ponese ga u Bakoviće “da ga se resterilizira”. To se i desilo. Koliko se sjećam, pacijent je umro iste noći. Pokopali su ga u kotlovnici bolnice koja je imala zemljani pod a kada je posljednji pripadnik osiguranja napustio bolnicu i došao u Bakoviće, donio je vreću s fiksatorom. Kada ga je Darko pitao da je imao problema sa skidanjem fiksatora, ovaj je odgovorio “Evo ti noga pa ga ti skidaj”. U ratnoj bolnnici HVO-a u Fojnici su se osim Olivijie i mene ubrzo pridružili i kolege Daroslav Ćosić i Josip Pikaus, također Fojničani. Načelnik saniteta bojne je bio moj kum Bogomir Barbić a zapovjednik RB HVO-a u to vrijeme je bio Zdenko Nikolajević. U tim uvjetima čovjek brzo uči jer ga prilike tjeraju. Od svih specijalizacija u ratu je kirurgija “kraljica”. Čovjek ne može ne biti impresioniran takvim zanatom. Nije to bilo liječenje bolesnih ljudi već spašavanje života ranjenika u realnom vremenu. Ti ljudi i danas žive i svjedoče o tome. Na ovom mjestu moram nešto reći o mom kumu i kolegi s kojim sam proveo cijeli rat, Bogomiru Barbiću, osobi rijetke ljudskosti, humanosti, socijalne inteligencije i nadasve “uvrnutog”, osjećaja za humor. Tako osebujan osjećaj za humor se ni u Bosni ne sreće baš često iako monodrame Josipa Pejakovića ili Zijaha Zokolovića ili “Top lista nadrealista” kao adaptirana verzija Monta Pythona na sarajevsku realnost, prdstavljaju vrh sofisticiranog humora na ovim prostorima. Zbog toga, tko ga dobro ne poznaje, nerijetko stekne krivi dojam. Kurčevit, kakv jest, nikada se nije bojao reći što misli, pa ako treba i kontra svih. Uglavnom je tako i bilo. I koštalo ga je to u životu, puno puta. Ali moj kum “Gottfried” je znao ući u kuću poginulog bojovnika, obitelji izraziti sućut, i na samo njemu svojstven način u taj mrak neizmjerne tuge i neizrecivog bola (može li što biti gore od toga da čovjeku umre ili pogine dijete prije njega) unijeti neki tanki tračak svjetla pod kojim bi sve nekako “zaigralo” u sobi i preokrenulo u pozitivu. Mislim da i danas moj socijalni obrazac ponašanja baštinim od njega. Moja osobina je što sam znao uvijek prepoznati ljude s vještinom vrijednom usvajanja i nešto od toga iskopirati . Ali njegova se baš i ne da kopirati. Barba je jedinstven lik.
Ratna bolnica HVO-a u Fojnici je bila osmišljena kao središnja ratna bolnica za Središnju Bosnu. Bila je to ideja mog prijatelja i kolege Tonija Kolaka. Bolnica je imala dobru poziciju i mogunost “drenaže” ranjenika preko Vranice u Hercegovinu ili nikad završenog “puta spasa” koji se tada intenzivno radio kao šumski put iz Bakovića preko planine do Rame i Hercegovine pa do Splita. Većina težih ranjenika iz središnje Bosne je tamo transportirana. Drugi razlog su ogromni potencijalni smještajni kapaciteti za ranjenike (Specijalna bolnica Fojnica, Termalno lječilište Reumal, Zavod “Drin” Fojnica na Alaupovci i u Bakovićima).
Kroz Glavni sanitetski Stožer HVO-a HZ HB sam upoznao ljude koji su najviše zaslužni za ratni sanitet HVO-a, od osmišljavanja, snabdijevanja opremom, organizaciju prijevoza ranjenika i svega ostalog: Toni Kolak, pokojni Ivan Bagarić, pokojni Ivan Šarac, Tugomir Gverić, Tihomir Perić, Vlado Tabak, Drago Džambas, Franjo Grgić, Dražen Grgić, Krunoslav Lekić, Nino Baban, Velimir Valjan, Petar Laco. Broj onih doktora koji su u ratu pobjegli iz Bosne Srebrene je višestruko veći ali o tome bolje da ne pišem. Nije da se ne sjećam. Jedan od njih je danas znameniti doktor u Zagrebu koji je uspio za jedan rat tri puta dezertirati.
Fojnica je bila “pola-pola” podijeljena ulicom ispod Franjevačkog samostana koji je kao svetionik kroz 600 godina “bdio” nad Fojnicom. Moja majka je uvijek govorila: “mi katolici s muslimanima u Fojnici nismo nikada ratovali, nećemo niti sada”. Ono što se desilo u Fojnici tog ljeta 1993. godine, faktografski je pedantno obradio i objavio moj dragi prijatelj Zoran Oroz u knjizi “Pucnji u fratre” iz 2013. godine. To se nikada nije smijelo niti trebalo dogoditi. Ali, dogodilo se. Kao “pravi” Fojničanin pokušat ću da ne budem pristran i da ispričam svoju priču kako mislim da je bila.
“Sve će biti pošteno koliko itko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a tko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom”. M. Selimović
Početkom travnju 1992. godine osnovano je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao glavna oružana snaga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini a malo poslije, istog mjeseca formirana je i Armija BiH kao glavna oružana sila bošnjačko-muslimanskog naroda. Fojničku općinu je zaobišla srpska agresija 1992. godine. Početkom rujna 1992. godine fojnički HVO šalje svoje bojovnike na Jajačko ratište pod zapovjedništvom bojnika Marinka Bošnjaka.
U lipnju 1992. godine dolazi do prvih trvenja između dva naroda, rastače se krhi mir, rastu napetosti, nesuglasice, Bošnjaci žele Fojnicu cestovno povezati sa Zenicom a fojnički Hrvati preko Vranice s Hercegovinom i Hrvatskom. Gvardijana, fra. Nikicu Miličevića su zarobile snage MOS-a u svibnju 1993. godine kada je organizirao konvoj s trinaest kamiona i oitšao po Cariasovu robu u Split s uredno pribavljenim dozvolama hrvatskih i bošnjačkih vojnih vlasti, oštećenim planinskim cestana peko Uskoplja/Gornjeg Vakufa. Govorio je: “neće nam valjda zabraniti prolaz kad vozimo robu i za muslimanski narod!? Fra Nikica, uskopaljski župnik i časne sestre su proveli u pritvoru jedan dan i onda su uz posredovanje UNPROFOR-a pušteni a vozače konvoja su i dalje zadržali. Njihova svjedočanstva i sam događaj je vjerojatno najbolje opisan u već spomenutoj knjizi Zorana Oroza.
Fra Leon Migić, vikar samostana, kojeg su poslije mučki, zvjerski, već ranjenog u nogu i kuk, hitcem u potiljak, ubili vojnici Armije BiH na vratima Franjevačkog samostana u Fojnici, je na dan kada je Bosna i Hercegovina pirmljena u članstvo UN-a 22. svibnja 1992. godine, tom prigodom na svom prozoru u samostanu istakao novu zastavu Bosne i Hercegovina. Zbog pozicije samostana zastava se mogla vidjeti “iz čaršije”. “Moja država je Bosna i Hercegovina, a ovo je njena zastava” rekao je! Moj dragi prijatelj fra. Mirko Majdandžić (koji svira gitaru bolje od mene), poslijeratni gvardijan Fojničkog samostana, je legenda ratnog Sarajeva koji je Caritasovu pomoć nosio svima tijekom opsade Sarajeva od kuće do kuće “između dva snajpera”. Za fra Leona Migića, tadašnjeg vikara samostana i fra Nikicu Miličevića, tadašnjeg gvardijana Fojničkog samostana, obojicu rođenih Fojničana, kaže da su to bili od svih fratara najviše “za Bosnu”. Fra Nikicu Miličevića su ubili vojnici Armije BiH rafalom u leđa na ulazu u Fojnički samostan u studenom 1993. godine, nakon pada Fojnice, kako je to već dokumentirano i opisano u knjizi “Pucnji u fratre”. Znam da je opisano istina jer je i moja kuma Snježana bila nazočna kada se to desilo i uspjela pobjeći.
“Plemenski mitovi odražavaju duboko ukorijenjenu nesigurnost u unutarnji identitet. Oni vanjski identitet određuju putem kontrasta i negacije. Bijelo tako postaje određeno kao sve što nije crno, i obratno. Sve što neprijatelj jest, mi nismo. Sve što neprijatelj nije, mi jesmo. C.G. Jung
Da se vratim 1992. godini. Tadašnji vojni zapovjednici u Fojnici su bili za HVO Stjepan Tuka i za Armiju BiH Nasuf Beba, Fojničani. Vidio sam dokumente kod svog kuma Barbe u kojima je krajem 1992. i početkom 1993. godine Mate Boban iz Hercegovine slao ponavljane direktive da se “preuzme vlast u Fojnici” s hrvatske strane dok se bilo u oružanoj i vojnoj “nadmoći”. Matu Bobana nitko nije baš rešpektirao kao “pametnog čovjeka”. Moj kum Bogomir je, izprovociran valjda što medicinska oprema koju su naši Fojničani iz Njemačke poslali a nikada nije stigla u Bosnu, “zapela negdje u Hercegovini”, jednom rekao u Grudama Mati Bobanu: “Tko u ‘ercegovca vjere ima u Boga nema!”. Mislim da mu Mate to nikada nije oprostio. Sve te direktive su dr. Nevenka Bošnjak, predsjednica HDZ-a u Fojnici i Stipo Tuka, zapovjednik HVO-a – odbacili. “Mi nikad nismo ratovali s muslimanima ne budemo niti sada”. Nisam vidio dokumente ali sam čuo da se isto tako ponašao i Nasuf Beba, poznati trener karatea, sportist, Fojničanin, zapovjednik Armije BiH u Fojnici. Njegov učenik karatea i to mislim jedan od najboljih bio je i Branko Stanić-Krepo, također Fojničanin. On je naslijedio Stipu Tuku kao ratni zapovjednik fojničke bojne (3. bojna brigade N. Šubić Zrinski). S Krepom sam se potukao u mladosti zbog neke prelijepe francuskinje ako se dobro sjećam ali moram reći ovo. Kapa dolje. Čovjek je prije rata otišao u Beč. I vratio se u Fojnicu da pomogne svom narodu. I ostao do kraja rata. Malo tko bi to napravio. Ja sigurno ne bi. Da sam ja prije rata diplomirao u Sarajevu i domogao se Beča, nitko me živ ne bi vratio u “tamni vilajet”!
E onda se desilo da se Fojnica našla na nekom jebenom koridoru prema istočnom Mostaru i odjednom je ovo naše “slijepo crijevo” postalo bitno. Neće Fojničanin na Fojničanina. Ali ima tko hoće. Zapovjedništvo Armije BiH je smijenilo lokalne muslimane i dovelo one “sa strane” da odrade prljavi posao. Visočane, sedmu muslimansku brigadu iz Foče i sl. I onda su nas “potaracali”. Mučki. Ne želim braniti hrvatsku stranu, nema rata bez dvije krive strane. Ali u Fojnici, katolici, Hrvati, su ispali naivci i glineni golubovi. Napad je počeo na Bajram, u jutarnjim satima 1. lipnja 1993. godine, kada su pripadnici Armije BiH otvorili vatru na ophodnju HVO-a na Dugom brdu kod Fojnice i kada su poginula dva vojnika HVO-a Mićo Šušnjara iz Bakovića i Željo Beblek iz Lužine. Ono što je slijedio može netko zvati “preventivnim napadom” ili kako već hoće, ali ono što je uslijedilo za mene je bio masakr. Puno sam škola prošao, puno sam knjiga pročitao, puno toga sam proživio, star sam, pokopao sam roditelje u obiteljsku grobnicu na Karauši pored samostana i više mi nije bitno što će tko reči. Za mene je to bio jebeni masakr. Fojnica je pala za 15 dana, spaljena i bez Hrvata. Samo su fratri ostali čuvati samostan. Onda su i njih ubili. Krajnje mučki. Time su jednom zauvijek ubili i Fojnicu kakva je postojala kroz sve te godine, desetljeća i stoljeća. S kumom Bogomirom, koji je bio načelnik saniteta, sam gledao na kraju rata statistiku. Koliko me sjećanje služi, Barba to bolje zna, od Fojničke bojne cca 650 ljudi, poginulo je 115 bojovnika i ranjeno preko 320. Kao i u Bugojnu kako je opisao fra. Janko Ljubos (ratni gvardijan u Bugojnu) u svojoj knjizi “U kandžama zla”. Veliku većinu sam poznavao od djetinjstva a neki su mi umrli na rukama. Katolički je oprostiti ali teško je zaboraviti.
Napad me zatekao u ratnoj bolnici HVO na Banji. Operacijska sala je bila “oklopljena” koso posloženim teškim trupcima ali kirurški odjel iznad je bio “golubarnik”. Ulijetali su meci sa svih strana. Spustili smo ranjenike s kreveta na pod. Sjećam se kako smo kolega Daroslav Ćosić i ja, cijelu noć na smjenu, otpuštali i punili Blakemore sondu Ambroži Migiću (Migići su nekad davno kupili kuću od mojih u ulici Matije Gubca ispod samostana i od tada smo bili komšije) jer je krvario iz jednjaka zbog ciroze jetre. U pauzama smo gledali kako gori Fojnica, novi DZ je bio montažni, od drveta, gorio je kao buktinja, krov moje zgrade iznad pošte u Fojnici isto tako. No najteže mi je palo umiranje bračnog para Babići u naselju Banja uz bolnicu. Navodno su snage Armije BiH se spustile do Vidikovca, 100 m iznad bolnice, i nitko se nije iz HVO osiguranja ratne bolnice usudio po noći ići im pomoći. Njihovu kuću, pokrivenu šindrom, zapalili su vojnici Armije BiH, pričalo se da su bili nepokretni, živi su izgorjeli, s ulaza u bolnicu su se čuli njihovi bolni krici i vapaji dugo u noć. Mjesecima sam imao noćne more i budio se uz te krike i zapomaganje. Mi smo zbrinjavali ranjenike kako smo znali i umijeli i nismo gledali na to tko je tko. Bog nam je svjedok. Operacijska dvorana, hodnici, sve je bilo puno ranjenika, izrezane krvave odjeće…
Ja sam ranjen 07. srpnja 1993. godine na trivijalan način. Bilo je jutro, ja sam vodio vizitu na kirurškom odjelu RB HVO Fojnica, kada smo došli skoro do kraja odjela, svratio sam u liječničku sobu (okrenutu prema Vidikovcu) da “pristavim vodu za kavu” na “koher” kojeg je Piki donio i stavio na ormar (dr. Josip Pikaus). Sjeo sam na liječnički krevet (gdje smo inače spavali) i u tom trenutku, teško mi je to opisati, “osjećaj” da me netko vidi s Vidikovca i da bi se nešto moglo desiiti, bolje se spustiti… Možda nisam uspio niti do pola kada je u sobu kroz prozor uletio PAM-ov metak (poslije su mi rekli da to nije moglo biti s Vidikovca nego negdje poviše, prema Malkoću) i pogodio točno tamo gdje sam sjedio. Da sam ostao sjediti ostala bi rupa na prsima veličine cigle. Ostala je tolika rupa u zidu. To je protuzrakoplovni rasprskavajući metak, otkinuo je dobar dio sa zida iza mene. Cijela soba je bila puna prašine, nisam ništa vidio, odškrinuo sam vrata i izpuzao vani. Vizita je to čula naravno i vratili su se do mene. Onako bijel “k’o kreč” ustao sam i onda mi je s. Demin rekla: “doktore imate rupu na majici”. K’o u crtanom filmu. Digao sam majicu i tek onda vidio ranu i krv na prsnoj kosti. Nikakvu bol nisam osjetio, samo toplinu. Bio je to geler od rasprskavanja PAM-ovog metka. Uhvatila me panika od tamponade srca o kojoj sam ponešto i znao. Nakon Rtg-a smo vidjeli da je probio prsnu kost i ostao “nalijepljen” ispod, vjerojatno na perikardu. Kolega Finci je to pokušavao s “peanom” iščupati u lokalnoj anesteziji ali nije uspjelo, a rekao je i “previše se dereš pa se ne mogu koncentrirati”. Onaj tko ga pozna zna o čemu pričam. Poslije sam imao “preskakanje” srca ali vremenom se geler inkapsulirao i onda nisam imao nikakvih problema. Tek nakon puno godina u KB Dubrava, u Zagrebu, mislim 1996. godine, vjerojatno zbog nekog pada imuniteta, ili komada majice s gelerom, je rana procurila i na brisu se pokazala MRSA. Osteomijelitis sternuma, prsne kosti. I to je u nekoliko navrata kirurški reekscidirano i sada je mirno. Jedini problem je nemogućnost snimanja (MRI) magnetske rezonance u slučaju potrebe, zbog gelera. Nitko me ne može uvjeriti da to nije bio prst Božije providnosti – od toga “osjećaja” da bi se nešto moglo dogoditi slijedeće sekunde pa do toga da probije prsnu kost a ne uđe u srce. Teško je to racionalno objasniti. Spasile su te majčine molitve pričali su moji. Kršten sam na rođenju ali od toga dana sam praktični vjernik! I točka. Do danas. Opet moja i samo moja odluka. Vidio sam poslije bojovnika ranjenog u jednog drugoj akciji, zimi, imao je naprtnjaču s naramenicama u kojima su s prednje strane bile bombe. Tračao je od stabla do stabla, od zaklona do zaklona. Metak je pogodio u bombu, zaustavio se da ne uđe u prsni koš a bomba nije eksplodirala. Da sto tisuća puta pokušaš to ponoviti…to je samo u Božijim rukama. Dečki su tih godina pričali: “Na svakom metku i granati piše ime!” Ako nije tvoje – nije. Ali ako jest, ne možeš pobjeći od toga što god da činiš i gdje god da bježiš.
Kada se vidjelo da Fojnica neminovno pada, krenuli smo s evakuacijom RB u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba Zavod Bakovići. Zapovjedništvo fojničke bojne HVO-a se iz grada premjestilo u Urlenike, u zgradu Šumarstva. Nakon noćne evakuacije ranjenika, vraćali smo se još 7 dana po opremu iz RB HVO Fojnica do konačnog pada Fojnice 15. srpnja 1993. godine. U RB HVO Fojnica je poslije uselila RB Armije BiH s Igmana pod zapovjedništvom Izeta Ćustovića, anesteziologa, i ostala do kraja rata. Mi smo nakon Zavoda Bakovići se dalje povukli u RB HVO-a u Kiseljaku.
No, prije toga, moram ispričati dvije anegdote.
U prvoj noći evakuacije bolnice, kolega Daroslav Ćosić i ja smo nosili nekog ranjenika kroz park ispod bolnice, imao je vanjske fiksatore na obje potkoljenice za koje se moglo dobro “primiti”, onaj koji nosi sprijeda. Na kraju parka ima jedan mali dio, možda 50 metara, za pretrčati do iza hotela Reumal i taj dio je na “brisanom prostoru” za ’84-ovrku s optikom koja je bila navodno na brdu Križ iznad samostana. Upravo kada smo pretrčavali taj dio, nije bilo još mjesečine, negdje je zapucalo, nije po nama, ali Darko i ja smo jedan preko drugog dotrčali do iza Reumala i onda vidjeli da nema ranjenika. Tek tada smo začuli kako stenje i “dere” vanjskim fiksatorom po asfaltu. Onda smo se vratili po njega i donijeli ga iza Reumala. Lekcija prva. Kad “zakuha” čovjek je vjeran samo sebi. Malo tko je u stanju svoj život podrediti tuđem. Ima i takvih. Ali nema puno.
Friedrich Nietzsche: “Vidio sam ih obojicu gole, najvećeg i najmanjeg čovjeka. Još su i suviše slični jedan drugome.”
Posljednju, 4 ili 5 noć, vraćanja u bolnicu po opremu, opet istim putem od Alaupovke, Azizove elementare pa iza “trikotaže” i Reumala, Barba i ja smo smislili da bi se ipak trebalo vratiti po autoklav. Nije mali, niti lagan, ali nam je jedini. Još po vragu izišla mjesečina a on od kroma, blješći k’o reflektor! Stavili smo ga na “točke, kariole” i pokrili nekom zelenom dekom i gurali na smjenu. Kada smo prošli iza Reumala ima još jedan “brisani prostor” do “partizanskog groblja” koji navodno kontrolira snajper iz “zohlja” rupe na zidu kafića Makao preko puta rijeke. Skinuli smo već ranije i ostavili one “pancirke” sa željeznim ploćama, teške k’o vrag, što nam je dao logističar Slavko Oroz, ali i autoklav ima 50-tak kila. Kum Barba slabo vidi, spadaju mu naoačale ionako, stalno ih diže, a ima i kacigu, k’o švabo. Osijedio je za mjesec dana u ratu pa mu je kaciga “smanjivala refleksiju” mjesečine od kose. Dali su nam u zgradi Šumarstva za tu noć neku “ciganku” “za ne daj Bože”. Samo što on nije služio vojsku a niti kada pucao iz nje. “Što sad Barba?”. Veli, “ti se zatrči s točkama i autoklavom preko livade a ja ću uzvratiti vatru ako nas “snajperist” skuži iz kafića”. Tako je i bilo. Ja sam se zaletio i nakon par metara upao s kotačem u neku rupu, okrenule se točke, istresao autoklav sa svim svojim metalnim komponentama, čulo se više nego zvona na samostanu. Okrenem se, ležeći, i vidim kuma, bacio se i on, šljem pao na oči a i onako ne vidi i okrenuo “ciganku” prema meni. “Đe su” veli. “Ne znam. Znam gdje nisu. Tamo gdje ti ciljaš. Bježimo. Jebeš autoklav”. Poslije, kada je mjesec zašao za oblake smo se ipak vratili po njega i koristili ga u RB HVO Kiseljak još godinama.
Naša ranija “vikendice” na Vučijoj ravni na Selakovićima a kasnije kuća kada su nas izbacili iz stana u Fojunici je u selu na brdu pored samostana gdje bi fratri navodno kroz stoljeća ostavljali ključeve samostana kada bi od kuge pobjegli u Konjic. Jer su seljani iz sela održavali i obilazili fratarsku stoku dok ih nije bilo. Vučija ravan je dobila ime po zaravni gdje su se skupljali vukovi i zavijali za punog mjeseca. Moj ujko Zvonimir Kulier je imao vikendicu preko puta i preimenovao je u Zvonkina ravan jer su se uobičajeno na povratku iz lova tu “konsolidirali” i pravili “lovački” uz rakiju. Raif Dizdarević, posljednji predsjednik predsjedništva Jugoslavije (Dizdarevići su Fojničani) mu je bio najdraži prijatelj i znalo se tu zapucati i prije rata. To je neprevodiv izraz na engleski ili njemački jezik. To ima samo u Bosni. “Zarakijali se”. “Valter brani Sarajevo” i onda rafal. Kako god, naša vikendica je imala jedina u selu “ploću – betonsku deku” i u tim ratnim danima sve žene i djeca iz sela bi donijiele madrace i spavale dolje u podrumu. Ako minobacačka uleti u krov, gore visoko je aktivira i ne može probiti deku. A moj stari i ujko Zvonko su bili “čuvari” tog zbjega. Možeš misliti osiguranja.
Kada je pala crta na “Veselici” iznad sela, moja Suza, otac i ostali seljani su se evakuirali planinskim putem preko “Marine Ravni” prema Zavodu Drin i dalje prema Bakovićima. Jednu noć sam, dok je trajala noćna evakuacija RB, kada je poginuo Suzin najdraži rođak Nikica Vidović na Malkoću, iznad bolnice, svratio do njih iz Drina, i mojoj Suzi (koja je tamo bila s maloljetnim bratom Željom) rekao da imam osjećaj da gledam kuću posljednji put. “Gluho bilo” odgovorila je ona. Tako je i bilo. Spalili su poslije cijelo selo do temelja. Navodno neki “Crni Labudovi”, posebna jedinica Armije BiH. Susjed koji je zakasnio s crte (da ne spominjem ime ali svi u Selakovićima znaju o kome pričam) je ubijen i navodno su mu odrezali glavu i igrali nogomet s njom.
Ti “Crni Labudovi” definitivno nisu bili Fojničani. Navodno im je i zapovjednik poginuo tu na Selakovićima. Bio je neka “faca” kažu. Čak mu je i Alija Izetbegović dolazio iz Sarajeva u Fojnicu na “dženazu”. Kada smo se nakon 5 godina vratili na zidu podruma koji je jedino ostao nakon paljevine je bilo “uštemano” za uspomenu i dugo siječanje, u zidu, koliko se sjećam “7MB” (sedma muslimanska brigada je navodno bila iz Foče, Fojničani sigurno nisu). Majka je to poslije “prekrečivala” puno puta, ali zbog vlage, opet je izbijalo.
“Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje”. – Meša Selimović
Moja majka je završila u zatočeništvu, u OŠ Kata Govorušić, vraćala se navodno i u stan, šalila se da je konačno uspjela smršaviti 45 kg što nikada u životu nije dijetama, ali kada smo je konačno razmjenili, mislim nakon 6 mjeseci da, ne lažem, nisam je mogao prepoznati. Ne fizički, već psihički, mentalno, to nije bila ista osoba. Ona je umrla te 1993. godine mentalno. Sve u što je vjerovala se pokazalo pogrešnim. Ostatak života do 2014. godine, što u Kiseljaku u progonstvu, što nakon povratka u Fojnici odvojena od ljudi, na Selakovićima, je životarila. Sjećam se dana toga ljeta 1993. kada sam pošao ujutro na posao u ratnu bolnicu HVO-a Fojnica na Banju kako me pogledala i mahnula s otvorenog prozora našeg stana. I tada sam imao nekakv vražiji osjećaj kao i kada sam izišao iz stana u Sarajevu. Nisam ponio niti jebenu četkicu za zube, rezervnu robu, jaknu, foto album, ništa.
Konjicije (to nikad nisam niti sumnjao – zna se kakva je to obitelj) su nam srećom sve iz stana rastavili i pohranili kod sebe u šupu pored stare kuće u Pavlovcu. Ništa nije falilo. U stan su nam nove vlasti uselili nekog oficira Armije BiH, Dizdarevića. Kada smo se vratili nakon 5 godina sjećam se kako mi je kolega Mustafa Serdarević, kardiolog iz Fojnice, koji se nekad zabavljao s mojom rodicom, susjed, kat ispod, pričao “fala Bogu da ste se vratili, taj je cijepao drva na parketu, cijela zgrada je zvonila”. Tako nekako. Slijedećih godina sam spavao po podrumima ratnih bolnica, poljskim ležajevima, bolničkim krevetima, kućama rođaka u Kiseljaku. Godine progonstva smo proveli u Kiseljaku u kući moga ujaka Ivice Kuliera i rođaka Borisa Mihaljevića. Kiseljak, gradić od 12.000 stanovnika, nakon pada Stupa u Sarajevu gdje su živjeli mahom Hrvati, Travnika, Viteza, Fojnice, Vareša, po Caritas popisu je došao do 55.000 stanovnika. Enklave Bosne Srebrene. Kiseljak je imao prednost jer je bio jednim dijelom svoga teritorija oslonjen na Srbe, na Kobiljači. Na početku rata Hrvati iz Kiseljaka su došli na granicu Banovine sa svoje strane, Srbi za svoje, na Kobiljači. I tu se nije ratovalo. Preko srpske teritorije pa do Stoca su išli svi konvoji logistike za Kiseljak, u razmjenu Srbima za konvoj nafte. Tek nakon potpisivanja Federacije se ratovalo sa Srbima. U oslobađanju Kupresa, Jajca…posljednja mobilna kirurška ekipa HVO-a sam bio pred povratak Mrkonjić grada Srbima, mislim 1995. ili ’96. godine.
Iz Kiseljaka je dr. Zdenko Nikolajević, naš biviši zapovjednik RB HVO Fojnica dosta brzo prebjegao, u mrtvačkom sanduku, preko Visokog na “muslimansku stranu” jer se zaljubio u neku muslimanku koja je bila izbjeglica iz Sarajeva u hotelu Reumal u Fojnici. Život piše romane. Kolega Darko Finci je postao zapovjednik RB HVO Kiseljak i ostao do kraja rata. I najzaslužniji za tu bolnicu. Ja sam po ratnom kirurškom iskustvu sada došao nekako “odmah iza njega”. A nisam imao položen niti Državni ispit. Uz nastavak rada u RB HVO Kiseljak zadužio sam kao načelnik saniteta “Žuninu” i “Taninu” bojnu i držao ambulante na Brnjacima i Lepenici a s kolegom Fincijem sam bio u “pričuvi” kao mobilna kirurška ekipa za JPN “Maturice” i “Aposole” i išao u pratnju kada su bile planirane akcije ovih jedinica posebne namjene kao što je bio za odlazak u pomoć HVO Vareš i sl.
Ima jedna meni interesantna prića koju nam je jednom pigodom ispričao naš zapovjednik Ivica Rajić na moj prigovor da je u jednoj od akcija u kojoj sam sa svojim tehničarom bio “sanitetski backup” moj bolničar Zvonko koji je išao posljednji s nosilima ranjen u stražnjicu. Znaći netko naš je toliko zaostao u toj “jedinici posebne namjene” u akciji da je pucao preko njega, nema drugog objašnjenja. Onda je Ivica rekao, da prarafraziram – vi doktori ne znate ništa o ratu. Kad napraviš postrojbu koja treba ići, ne čuvati, već probijati ili vraćati “palu crtu” od recimo 100 ljudi, prića je slijedeća. U prvoj akciji dio se bukvalno upiša od straha, drugi se nadrogira amfetaminima da pobjedi strah, dio puca a da ne zna u što puca, padaju grane okolo, pametni dio “zaostane” i puže – tipa ne moram ja biti prva budala koja će poginuti, dio iskoristi priliku da “zalutalim metkom” riješi svog susjeda s boka za kojeg je čuo da mu je j*** ženu ili rođaka koji bi mogao naslijediti veći dio imanja i babinu kuću. Trebaju akcije i akcije da se to pročisti i da dobiješ 20-30 ljudi koji smiju jedan drugom okrenuti leđa i koji funkcioniraju sinkronizirano “pogledima”, k’o “vučiji čopor”. Onda imaš “Maturice” i nema te crte koju ne možeš probiti. Glede te komunikacije pogledima, ima nešto u tome.
Kod mog rođaka Borisa koji je inače prije rata držao kultni restoran u Kiseljaku, klub M/B, za ratnih godina se znala sastati u restoranu ekipa i igrati “Prstena”. To je pastirske igra sa skrivanjem prstena pod vunenu bijelu čarapu polaganjem prstena pod jednu od čarapa na stolu. Nije bilo svijetla, korstila se “neonka” bez startera spojena direktno na kamionski akumulator i to je radilo noćima. Ja sam bio prognanik u Borisovoj kući zajedno s ostatkom svoje obitelji i u tim dugim zimskim ratnim noćima, dolje u restoranu, improviziranom s poljskim ležajevima, bio “mali za kavu” ekipi i “kibicer” sa strane. Na kraju svake partije bi ostali nekako “futrovani” i “pijuk” u direktnom sučeljavanju i pogodili bi jedan drugom po 10x “iz prve” pod kojom čarapom je prsten. Inače, obojica su bili zapvojednici i znali su se dobro od prije rata. Ja sam pokušavao “odgonetnuti” tu zagonetku jer statistički nije bilo šanse “ako netko ne vara”. Gledao sam “čisto kirurški” tetive na rukama “dok polažu prsten”da zapazim minimalni pokret tetive kao znak da je “otpustio” prsten kod polaganja. Na kraju sam pitao “futrovanog”: “Kako?” Rekao je, pusti ruke, samo gledaj u oči. Svatko ima neki “tik” ili specifičan izraz lica kad fingira ili laže. Može te prevariti netko koga sretneš prvi put. Dok ga ne “skužiš”. Kada ga jednom “snimiš” to je to. Nitko to ne može svjesno “maskirati”. Samo ga gledaj cijelo vrijeme u oči. Ne spuštaj pogled na stol i čarape i ruke. Onda sam se sjetio Ivicine priče.
Legenda Maturica je inače bio “firga”, dečko kojeg je moj rođak poznavao od prije rata, zapravo nekada su njegov brat i on i radili ponešto za Borisa. Kada su mu brata ubili počeo je neki svoj “privatni rat”. Bio je poznat po “falovki” s dvostrukim punjenjem streljiva (“FN FAL”) dok su ostali imali “ciganke”, “heklere” i slično. Navodno je prednost te puške s dvostrukim punjem streljiva što probija stabla i u akciji “odvaja” od stabla one koji se pokušaju zakloniti na taj način. Kada bi se njega vidjelo u noćnim satima negdje u Kiseljaku, u crnoj odori, s licem namazanim crnom kremom za cipele”, znalo se da se negdje sprema ili “probijanje crte” ili “povratak crte”. Akcije su nekako uvijek bile tempirane “pred zoru” kada pozornost onih u rovu, pred kraj noći, popusti.
Pomalo i zavidni na tog lika, sve cure su se interesirale za njega, bio je “heroj” Maturica, znao sam reći Borisu, “ako je Firga u akcijama riješio 40 ljudi, ja sam toliko spasio za ove ratne godine. Kao “priučeni” kirurg”! O tome nitko ne priča. Je li lakše čovjeka ubiti ili spasiti? Boris je imao razoružavajući osmijeh. “Ajde ne budali” rekao bi. Proći će i ovo.
Sjećam se pada Vareša i povlačenja na Daštansko. Tko nije doživio pad enklave teško mu je to opisati. Kada gradom krene priča “crta je pala” – krene bježanija. Struje nema, grad je u mraku, k’o po vragu neka kiša oplakuje grad, hladno, ljudi bježe iz kuća i stanova, ostave otvorene štale da stoka može izići vani, nose svoje starce s vrećicama stvari u zbjeg u šumi. Dok smo prolazili sanitetskom “ladom Nivom” prema Daštanskom (tu je opet bio kupljen “koridor” preko Zvijezde – srpskog teritorija), po noći i kiši, sjećam se, ispred nas u konvoju je išao kamion s ceradom otvorenom straga – pun prognanika. Svjetla sanitetske zelene “Nive” koju je vozio kolega Finci (koji je prije rata jedno vrijeme radio u Vareš Majdanu, gdje je u ratu bila Ratna bolnica HVO Vareš) su pala na velike plave uplakane oči žene koja se držala zajedno s ostalim u stražnjem dijelu kamiona za stražnji poklopac u teretnom dijelu kamiona. Bila je to naša s. Liljana Grabovac. I danas, nakon godina progonstva, već dva desetljetaća radi sa mnom u ambulanti za plastičnu kirurgiju, KBD-a. Svaki put kada je pogledam u oči sjetim se te slike. Ne ponovilo se. Nikom.
U vojarni u Kiseljak sam s kolegom internistom Ivanom Bucekom i specijalistom medicine rada Zvonimirom Lorićem bio u vojnoj “invalidskoj komisiji “umjesto kirurga”, koja je odlučivala “sposoban-nesposoban za crtu”! Krajnje nezahvalan posao. Između “čekića i nakovnja”. Sjećam se kada je Ivica Rajić, zapovjednik brigade HVO Josip ban Jelačić sa sjedištem u vojarni u Kiseljaku (bila je pod nadležnoću ZP Vitez), tražio da pregledamo 100-tinjak ljudi od 55-65 godina kako bi se mogle popuniti crte obrane u zimskom periodu. Kada smo to obavili 90% ljudi u tim godinama je imalo dokumentirane bolesti (šečernu bolest, hipertenziju, oštećenje sluha, vida, bronhijalnu astmu, probleme sa srcem…). Onda je Ivica došao na IK i rekao: “Ako ne osposobite 50% ljudi, vas ću trojicu poslati u rov!”. Pogledao sam dvojicu iskusnijih kolega i rekli su: “A što sad…osposobljavaj!”
Bilo je tu po Kiseljaku tih ratnih godina i nošenje ljudskih glava u vrećama nakon akcija i redanje po “šankovima” i ljudskih ušiju na auto antenama, rat izvuče najgore od ljud! Rat je po definiciji – kaos! Ali i ono najbolje. Ljudi koje u “normalna vremena” ne bi niti zapazio. A koji su u stanju žrtvovati sebe za druge. Nisam od tih, ali upoznao sam ih. Već je velika stvar za mene što sam vidio da postoje.
Načelnik saniteta brigade je bio kolega Franjo Grgić kojeg sam znao od studentskih dana u Sarajevu. Imao je neki plavi “Renault 4” kao u pjesmi “Hladnog piva” koji je vozio cijeli rat. Svi su mu komentirali “pa zar ti kao načelnik saniteta ne možeš dobiti neki terenac?”. Ne, ovaj mu je dobar i sretan. I onda minobacačka granata iz Visokog, preleti preko cijelog Kiseljaka. Ja sam u tom trenutku prolazio pored crkve u Kiseljaku. Kada začuješ minobacačko ispaljivanje – baciš se gdje stigneš, nije to BST, imaš vremena. Ja sam u tom “bacanju gdje stigneš” uletio u podrum ispod crkve – tu se silazilo u podrum gdje su se u ratnim vremenima držale mise i ….skršio. Kada sam ustao, sav izguljen po glavi i rukama, nekako izpuzao vani i pogledam prema vojarni ispod, granata je promašila sve objekte u vojarni, a bilo ih je puno, i pogodila na parking i to jedan jedini auto. Franjin Renault 4. U plamenu. Ne možeš pobjeći od sudbine kažu u Bosni. Franjo nije bio u autu. Nije mu bilo suđeno da bude. Ne možeš protiv sudbine.
I u konačnici jedna anegdota s mog posljednjeg vojnog angažmana, mislim da je to bilo oko Nove godine ’95 ili ’96, posljednja smjena vojnog saniteta pred povratak Mrkonjić grada Srbima (tada je još bila HR Herceg Bosna, općina Mrkonjić grad) kada sam došao iz Zagreba na dva tjedna. Nije više bilo vojnih akcija niti ranjenika, bilo mi je dosadno u DZ Mrkonjić grad, gdje je bio smješten vojni sanitet HVO-a, pa sam šetao okolo po provaljenim stanovima u zgradama oko bivšeg muzeja ZAVNOBIH-a (svi su bili ranije provaljeni ili ostavljeni otvoreni i odnesena bijela tehnika ili vrijedne stvari – zato me nije bilo strah od “mina iznenađenja” koje su inače vlasnici znali postavljlati prije odlaska) i ….sakupljao razasute knjige, na latinici. Nije da nisam u osnovnoj školi učio i čirilicu ali ….ovako je ipak lakše. Nakon nekog vremena skupio sam dosta toga, po malo pravio selekciju i prenosio u DZ (Selimovića, Andrića, Dostojevskog, Tolstoja, Kiša..)… Kada je došlo vrijeme za polazak, moj kum Barba (koji je u isto vrijeme bio na “šihti” u bolnici u Jajcu), je došao po mene u Mrkonjić. Rekao sam mu da imam “neki ratni plijen” za povesti i da dođe sa sanitetskim “karavanom” da to mogu potovariti. Kada je vidio moje “kufere” s knjigama rekao je:”Nisi normalan, pa mater ti u Kiseljaku pere već dvije godine na ruke, zar nisi mogao naći neki perilicu?”.
Na kraju smo potovarili knjige i krenuli prema Travniku preko planinskog prijelaza “Komar” koji povezuje Donji Vakuf s Travnikom. Kiša je padala danima, kada smo došli gore na jednom mjestu klizište je odnijelo cijeli segment ceste 20-30 metara niz brdo. Zatekli smo nekog čovjeka, civila kako gleda niz klizište i puši. Barba ga je pitao za “kakav drugi put?”. “Ima jedino željeznički tunel ispod Komara ali se ne koristi još od kada čiro ne vozi!” “Starino, gdje se ulazi u taj tunel?” “Tu dole s ruba one livade!” “Ima li tračnica u njemu?” “Nema, to su davno cigani digli!” “Koliko je dug?” “Podosta, preko kilometra!”. Spustili smo se “Pasatom” karavanom niz livadu i fakat našli ulaz u stari tunel. Bio je toliko uzak da smo morali “preklopiti” retrovizore da bi ušli u njega. Bio je već mrak i vani a u tunelu “k’o u rogu”. Kapala je voda za stropa i cijedila se niz zidove. Srećom dolje je bio šljunak pa nije bilo blato u kojem bi zaglavili. Tunel zavija pod planinom. Nismo daleko odmakli, taman toliko da se više ne vidi ulaz, kada od tamo svijetla auta. Stanemo mi, stanu oni. Vojske se povlače ili dolaze, potpisano je sve, ljudi su skinuli oznake s uniformi, poglavito oni koji idu u “pljačku” da ne nalete na “pogrešne” i izgube glavu sada na kraju balade.
“Tko bi ovo mogao biti Barba?” “Boga pitaj!” “Da ne zapucaju, ne vide od naših svjetala crveni križ?” “Da ugasiš svjetla?” “A jbg! Nemamo ionako gdje bježati!”. Blicnemo mi, blicnu oni. Svirnemo mi, svirnu oni. “Koji ste?” “Naši!” Odgavaraju s karakterstičnim romskim akcentom. Provirimo kroz prozor, i oni provire. Veli Barba: “Cigani, krenuli po sekundarnu sirovinu u Mrkonjić!”. Vele: “Vratitite se natrag!” “Vratite se vi!” veli Barba. “Koliko ima iza vas?” “Ima više od kilometra slaga Barba na brazaka”. “Onda je kod nas kraće!” “Jašta je!” Opet će Barba. I krenu se oni vraćati na rikverc. Spretno. Čulo se najmanje 5-6 puta kako su “zagulili” stranice auta za zid tunela. Kad smo konačno izišli na drugu stranu, nakon više od kilometra njihove vožnje unatrag, zahvalili smo im se. “Pa koliki je onda taj tunel ako je i s vašu stranu bilo više od kilometra? Podugačak!” Odgovara Barba. Okrene se prema meni, onako šeretski nasmije: ”Bježimo odavde!” “Ne vratili se nikad više!” odgovaram. Tako je i bilo. Do dana današnjeg.
„Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
Da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“
M. Selimović, Derviš i smrt